@Petal me izazvala a ja sam si svojski dao truda. Nadam se da će uživati u ovim spoznajama o meni.

 NE VOLIM
-Sve što vole mladi (vrlo intelektualno)
-Sebe, dan poslije tuluma (koj sam ja konj, nek mi oproste divne životinje što ih vrijeđam, uspoređujući ih sa sobom)
-Pizde koje imaju kitu među nogama (upoznao sam ih previše u svakom slučaju)
-Ljubicu (nisam joj još priznao) 

VOLIM
-Sve što vole stariji (a to su mlađi komadi)
-Rum-colu (više rum u coli)
-Plavuše (nek ne pretjeruju s pameti)
-Pračke (ak se daju nategnut i pri tom ne tražit da ih ženim) 

SRAMIM SE
-Onog što sam nekad napisao na blogu pa zbog toga ne možete čitati arhivu (previše sam intime otkrio)
-Onog što ću tek napisati (neću vas o tome obavijestiti)

NE ZNAM, A VOLIO  BIH ZNATI
-Koliko je lijepo nimfomankama (ili ružno što nikad nije dosta)
-Čemu služe one OOOOGROMNE američke cice (samo smetaju pri seksu)
-Čemu služi vibrator (kad sam ja već izmišljen)
-Zašto Fata brije picu a Mujo ne brije guzicu (bit će da se Mujo ne seksa) 

FASCINIRA ME
-Što su žene po danu svetice a po noći kurve (takvu jednu trebam)
-Što ju žešće bubam, noge joj se više šire (ni jedna od tog još nije umrla)
-Što muškarac ima veći auto, ima manju kitu (valjda kompenzacija)
-Gledanje reprize sapunice (samo za one koji prvi puta nisu shvatili jer im je IQ jednak broju cipela) 

ŽELIO  BIH
-Grupni seks (ja i konačno još neko)
-Prdnuti u liftu, kidnuti van, a šeficu poslati na deseti kat (nek se pati deset katova)
-Kupiti ružnu masku Carli del Ponte (bila bi puno ženstvenija)
-Postati predsjednik Srbije (garant gube još jedan rat i svedu se na Beogradski pašaluk)

U najezdi sveopće gluposti na domaćoj i vanjskoj političkoj sceni, najezde Big Bradera i sličnih pizdarija. Zaljubljivanja na blogu i dakako odljubljivanja, uz more žalopojki, pitam se kamo je nestao čovjek. Gdje je vrijednost i tolerancija, sve izgleda kako da je zajebancija. Koliko dugo ću postojati? Hoće li me Ljube razumjeti? Pomoći strahove premostiti.

Još mi je dobro, plača mi se povećala, a u dvorište se nova JURILICA parkirala. Iako je ljeto pri kraju i neće još dugo toplo vrijeme za jurcanje, bez kacige, naravno, iako to ne preporučujem.

Brine me nešto drugo. Koliko smo spremni trpjeti i davati a za uzvrat, mrvice kupiti? Koliki je prag tolerancije za političare, svoje bližnje, ljubav i anonimce. Lako je za anonimce i slučajne poznanike i prolaznike krozzivot. Ako me takav pošalje u materinu, doživljavam to kao dobar dan. I za političare me zabole, ali o njima ovisi i moja koža, zato im želim puno zdravlja i još više pameti, samo ne znam gdje su bili kad je Bog dijelio pamet i poštenje.

E, problem nastaje s onim drugima do kojih nam je stalo možda i previše. Prisjetite se koliko ste puta bili u konfliktu s nekim bliskim. Recimo. Potomak hoće novi PC i to moćan stroj. Kak da ne, još nisam otplatio kredit za kuću a ti bi vrhunsku pimpekariju. Ali susjedov klinac to ima, pa je nos odmah do poda. Ljubica, ljube moja, bi na skijanje a ljeto još traje. Napredno planiranje je pola posla, veli ona. Financijska konstrukcija zaokružena, barem u njenoj glavi. Evo ti Sljeme ako bude snijega, mislim si ja. A i ta glavica nije više što je nekad bila. U stvari, kompletna oprema se pomalo zdošla. Sve ima svoj vijek trajanja pa tako i moja Ljubica. Naravno da ni ja nisam više machomen ali sam bar svjestan toga za razliku od nje koja je još uvijek u ranim tridesetima, samo u svojoj glavi. Zato ju i zanimaju moguće drastične promjene u životu, na bolje naravno makar i kratkoročno. Samo ne znam gdje sam ja u toj prići. Rekla bi ona HOP kada prije toga ne bi trebalo skočiti a za to nema petlje. Nije glupa pa da s konja skoči na magarca, -vjerojatno. Dok još nije znala koliko dugo će se naša veza održati, moto joj je bio: ''Ko će nekog trpiti godinama i godinama a da ne popizdi i poželi malo promjene.'' Za nju ljubav traje 5 do 7 godina, maksimalno 10 uz veliku toleranciju, pa evo nove pobornice sklapanja braka na određeno vrijeme. Stvarno Europska žena. Davno je čula za parolu: ''Bolje vrabac u  ruci nego golub na grani.''  To ju drži uz mene a moglo bi se dogoditi :

Jel tvoj golub krila raširio
pa te ostavio.
Srce čezne pa se zezne
dok sve skupa izbroji
Nema nade za nas dvoje
bolje da se izgubi

I tako prijatelji moji, život je sranje, više il' manje, e sad kako kome i kada, al' ponekad sigurno.

Kuc – kuc. Ima li kog' doma, u ovom ludom životu?

Jeb'ga…

     Imam prijatelja koji je u problemima. Pa tko nema prijatelja a probleme ima svatko, više il' manje. Možda bi prijatelja bolje bilo okarakterizirati kao poznanika, jer tako čovjek lakše otvori dušu i srce.
Pa kako si  stari moj- pitam ja.
     Pamtim i bolje dane, a tko ne, reci ti meni.
U pravu si. Svi smo mi bili bolje kad smo bili mlađi.
     Osim što smo bili mlađi i luđi, probleme smo lakše svladavali.
A koji je tebi kurac? Što se žališ? Stambeno si sređen, u voznom si stanju jer auto od tri godine je isto što i novi, žena OK još je u voznom stanju a i dobro se drži, klinac ti raste, još malo pa čete zajedno u birc...
     Znam, sve na prvi pogled izgleda idilično. Samo što je iznutra sve trulo.
A, jel…? Pitam ja u čudu.
     Nisam onu svoju htio registrirat, jer sam mislio da će ljubav duže trajati, ako ne vječno. Ma kurca malo. Vrijeme čini svoje, pa izgleda da smo se zasitili. Drži nas još samo zajednički klinac, dok malo ne poraste. Sve drugo je u banani.
Nije izgledalo tako- promrmljam sebi u bradu.
     Da, izvana sve pet, a iznutra, krevet hladan kao i ručak.
Rekao si da ti je draga vamp u krevetu. Što se dogodilo u međuvremenu?

Evo dan poslije valentinova možemo otvoriti oči i pogledati koliko smo potrošili u komercijalne svrhe. Priupitati naše prijatelje trgovce, koliko su zaradili. Sami sebi priznati, dal' se volimo samo na valentinovo, ili nam valentin navrati češće kroz godinu ili krozzivot? Meni je osobno, bilo odlično. Čak sam imao inspiraciju, pa napisao pjesmicu. (onu post niže) Sad kad smo si svi skupa počestitali, možemo dalje krozzivot, iz dana u dan.

Samo živimo iz dana u dan
i svaki san davno, nestao je izbrisan
Koga da pitam brate,
'ko će mi dat' odgovore
Reci bilo šta,
osim da je moglo biti gore

Reci mi, da smo mogli,
promijeniti svijet
Reci mi molim te,
Da će djeca što dolaze,
imat nasljeđe za ponijet
I reci mi,
da nismo sve dobro uništili
Reci mi molim te
I da ću moći mirno spavati, od savjesti 

O reci mi,
Da možemo izgraditi,
da nije prekasno
I ako sad kažem,
da imam snage, stvorit nešto prekrasno
I već sutra volio bih,
otvorit' oči, pa da budem zahvalan
Al' ne mogu, pa stisnem zube
i hodam iz dana u dan 

elemental
Sretan vam idući dan zaljubljenih. Sretan vam uskrs, božić i godina nova, uz poneki dan zahvalnosti, neovisnosti i bog te pita što sve ne.

Kako joj reći
put me vodi sreći
kako joj reći
a sam se ne zateći
kako joj reći
od svih sam veći 

možda nekom ružom
stabljikom podužom
možda prstenom zlatnim
i kamenom prekrasnim
možda svilenom maramom
oko vrata omotanom 

hoće li mi reći
ti si put k sreći
hoće li mi reći
od svih si najveći
hoće li mi reći
vodi me i kreći

     Nisam baš nešto produktivan na blogu u zadnje vrijeme. Kako bih kad sam premoren stotinama obaveza na poslu i svugdje drugdje. Pa nakon svega i blog, kako da ne, e tu sam najviše profitirao. Da to ne radim iz vlastitog zadovoljstva (ko i seks) sve bi to poslao k vragu. Međutim doma je situacija puno bolja pa više nisam zadnja rupa na svirali. Zamislite, pesek više ne spava između Ljuibice i mene. Fino ga je smjestila na neki prekrivač pokraj kreveta a kad hoće na krevet, uredno ga spraši dolje ako treba i nogom.  Dakako da je i seks kvalitetniji i kvantitetniji iako nije više kao u početku naše pomirbe. Valjda smo nadoknadili zaostatke. Konačno i ja na to gledam drugačije pa ako ne bude htjela ona, vjerojatno neka druga hoće. Možda je preko desetak godina sasvim pristojno vrijeme za bezprijekornu vjernost. Uostalom neka vrijeme nosi svoje pa što nam donese (svidjelo se to nama ili ne-zabole me). A ostali ukućani? To je tek divota koja se samo poželjeti može. Još ne vjerujem da su svi (mamica, sinek i lipa snaša) toliko obazrivi da nemam primjedbe. Više nema upadanja u sobu bez kucanja bilo kada i bilo zašto. Svi uredno u neko normalno vrijeme uzmu iz regala sve što im treba i nema više opet, pa ponovo. (nemreš belivit) Komunikacija nam je doduše mizerna ali to mi čak odgovara. Neka im se malo tresu gaće dok ulaze u sobu a ne znaju je li pravi trenutak ili nije. Ne ručamo više zajedno, onako čoporativno, jer sada poglavar plemena jede kad je gladan i ne čeka više nikoga da dođe s posla ili da se digne iz kreveta. Interesantno ali ni pesek više ne stanuje u kuhinji. (ko bi se tome nado) Moram priznati da je predivan osjećaj kada te doživljavaju i uvažavaju, čega prije nije bilo. Dugo se nisam tako dobro osjećao, možda malo predugo, pa sad progledao te se pitam, gdje sam to krozzivot zapeo i upao…

Evo me poet, pa ponovo, (bar još neko vrijeme dok ne odlučim zatvoriti svoj blog) Stvari ipak malo pomalo sjedaju na svoje mjesto svidjelo se to meni ili ne. Neobično mi je drago da je velika većina shvatila ovu moju zajebanciju u kojoj ima težine i gorčine ali  neki nažalost nisu (pozdrav dunji mirisnoj) Možda liječim svoje komplekse, možda mi to jako dobro ide, možda sam dotaknuo nečiju dušu, možda…možda…Ipak neke stvari se ne mogu ničime kompenzirati pa ostaje trajan ožiljak u našim srcima. Siguran sam da se svi slažete. Uzeti ću za primjer iz svog života jednu osobu. To je moj djed, čovjek koji me je volio najviše na svijetu a nisam to shvaćao (barem ne na vrijeme) dok ga nisam izgubio. Čovjeka punog ljubavi i topline za svog unuka. Sve ostale teme i dileme on je krozzivot odavno svladao pa mu nije ništa ostalo, osim prečiste ljubavi za svoje potomstvo. Ljubavi čiste, bezkompromisne, koja se daje a za uzvrat ništa ne traži. Eto tako ja shvaćam ljubav. A što sam ja učinio? Zakasnio sam da ga još jednom vidim prije nego što je otišao. Uvijek ću pamtiti tu toplinu oka i nježan dodir ruke što me je vodila krozzovot od najranije mladosti pa nadalje. Nikada neću zaboraviti da je deda moj, došao i za prst me nježno primio nakon što je već otišao i tako se oprostio. Dan-danas kad mu dođem na grob, suza krene sama od sebe, bez kontrole i bez obzira na popriličan vremenski odmak. Možda malo čudno ali kad se prekrižim na grobu ja dedi potiho pjevušim (kao Zana Nimani)

TU BIJE BOJ

DEDA, DEDA MOJ

DOBRI  DEDA MOJ

To je nešto naše, samo naše, vrjednije od tisuću svijeća ili cvijeća. Ponekad se pitam što je to u ljudima da pravu vrijednost spoznaju tek kad to izgube? Tako i ja imam više primjera krozzivot s moje ali i one druge strane, meni nekad dragih ljudi (ili još uvijek dragih). Zašto smo najvredniji onda kada nas se gubi – ma tko god to bio? Zašto ne kažemo na vrijeme: «Nezaboravi nikad - bilo gdje, bilo kad, i bilo kako se osjećaš – volim te»

Post je napisan u spomen  J.J. Čovjeka, djeda moga, koji me je volio najviše na svijetu. Hvala ti, deda moj !!

E da ne povjeruješ, koja koincidencija.
Jedan dan puknem post o dedi na blog a drugi dan razgovaram s mamom o familiji pa mi kaže da sam isti deda. Najprije sam se zblesiral od nevjerice a onda suza sama krene. Nemate pojma koliko mi je drago što sam takav, pa sad znam da sam čovjek od formata, kao deda moj.  Neka sam isti ko deda moj, dok život juri ja ću lagano. - pjeva Škoro u meni